ٱدۡعُوا۟ رَبَّكُمۡ تَضَرُّعࣰا وَخُفۡیَةًۚ إِنَّهُۥ لَا یُحِبُّ ٱلۡمُعۡتَدِینَ / وَٱذۡكُر رَّبَّكَ فِی نَفۡسِكَ تَضَرُّعࣰا وَخِیفَةࣰ وَدُونَ ٱلۡجَهۡرِ مِنَ ٱلۡقَوۡلِ بِٱلۡغُدُوِّ وَٱلۡـَٔاصَالِ وَلَا تَكُن مِّنَ ٱلۡغَـٰفِلِینَ

Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On onē koji se previše glasno mole. / I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi bezbrižan – (El-E’rāf, 55. / 205.)

Ovi ajeti kao i mnoge stranice Kurʼana nude raskošna kazivanja o dimenzijama pobožnosti i predanosti Uzvišenome Allahu. Nesumnjivo, baš to je uticalo na muslimanske umnike, komentatore, mistike, pjesnike i putnike da napišu djela o pobožnosti čije duhovne vrijednosti ni danas ne blijede.

Bilo je dugih i mirnih epoha u kojima su živjeli muslimani koji su u svojim džamijama, tekijama, zavijama, medresama, hanikasima, bibliotekama... isticali islamsku duhovnost na način uzdizanja čovjekove duše, njezinog oduševljavanja, razgaljivanja i nagovora na mir, spokoj i viša postignuća u ovom prolaznom ovozemnom životu. Tada molitva nije bila sredstvo kojim se opravdava nepošten, nedoličan i nemoralan cilj.

Danas, mnogi uočavaju da je “kultura pobožnosti” u krizi kod velikog broja vjernikā, svih religijskih zajednicā. Izljevi mržnje iz, uvjetno kazano, “pobožnih razloga” itekako su čēsti. Fenomen “erupcijā mržnje i nasilja” u ime religije zamijenio je nenasilne pristupe pobožnosti i predanosti Uzvišenome Bogu o kojima čitamo u poglavljima Kurʼāna i u islamskoj tradiciji.

Prema Kurʼānu, pobožnost i predanost Allahu ne trebaju biti iz inata, iz prkosa, iz nadmenosti. Rijetka su mjesta u Kurʼānu gdje se pobožnost ili obred obavljanja “molitve” povezuje sa nekom vrstom “tvrdog stava” ili “žestine” prema nekome. Opći ton Kurʼāna je da se kroz pobožnost  pokaže milost prema svim stvorenjima. Među posljedicama predanosti našem Stvoritelju, nalazi se i milost (raḥmah) kao i insistiranje na uravnoteženom glasu pri obavljanju namāza i klanjanju.

Iz Kurʼāna se dā izvesti načēlo odbacivanja “razmetanja pobožnošću”. To se vidi u 17. ajetu sure El-Isrā, gdje se Muhammedu, mir neka je s njim, zapovijeda, a istovremeno svima nama:وَلَا تَجۡهَرۡ بِصَلَاتِكَ وَلَا تُخَافِتۡ بِهَا وَٱبۡتَغِ بَیۡنَ ذَ ٰ⁠لِكَ سَبِیلࣰا /Nemoj iz sveg glasa namāz i “molitvu” obavljati, a ni pôsve tiho ga utīhnuti, već nekako između toga tī sredinu nađi! Ovim insistiranjem na estetici glasa pri namāzu i molitvi, Kurʼān nam stavlja do znanja da namāz i molitva ne smiju  preći u dreku, viku, dernjavu, buku i nered.

U Kur’anu se obznanjuje: Nagizdajte se kad god namāz obavljate! Iz insistiranja na ljepoti odjeće (i čovjekove vanjštine) možemo zaključiti da pobožnost treba biti u svrhe dobročinstva, a ne grubosti i bahatosti. Ovim dolazimo do spoznaje da se obredi, rituali, pobožnost i predanost Allahu ne smiju koristiti u svrhu svađe, rasprave, zavade, omraze, kivnje, mržnje, nasilja, bijesa, raskola, krvoprolića i sl.

Dodajmo na kraju još da su mnogi muslimani danas u velikoj potrebi da preispitaju načine na koje doživljavaju i realiziraju svoju pobožnost i predanost dragome Bogu. U Kurʼānu se na čovjekov odnos sa njegovim Stvoriteljem ne gleda kao unaprijed završen proces, već se snažno insistira na “posljedicama čovjekove  pobožnosti” po druge ljude.

Svjedočenje da je Allah jedan i jedini, klanjanje namāza, davanje zekāta, post mjeseca ramazana, obavljanje hadža – nijedno od toga nije cilj sadržan ili završen u samome sebi, već su to tako važna sredstva da se čovjek udruži sa dragim Bogom u činjenju dobrih djela. Kur’an nas poziva i proziva: O vjernici! Ako vi Allaha pomognete, i On će vas pomoći i vaše noge učvrstiti. (Muhammed, 7.)¹

______________________________________________

¹Takvim za 2019. godinu, str. 7-20