بِسۡمِ ٱللَّهِ ٱلرَّحۡمَـٰنِ ٱلرَّحِیمِ
وَٱلۡعَـٰدِیَـٰتِ ضَبۡحࣰا فَٱلۡمُورِیَـٰتِ قَدۡحࣰا فَٱلۡمُغِیرَ ٰتِ صُبۡحࣰا فَأَثَرۡنَ بِهِۦ نَقۡعࣰا فَوَسَطۡنَ بِهِۦ جَمۡعًا إِنَّ ٱلۡإِنسَـٰنَ لِرَبِّهِۦ لَكَنُودࣱ وَإِنَّهُۥ عَلَىٰ ذَ ٰلِكَ لَشَهِیدࣱ وَإِنَّهُۥ لِحُبِّ ٱلۡخَیۡرِ لَشَدِیدٌ أَفَلَا یَعۡلَمُ إِذَا بُعۡثِرَ مَا فِی ٱلۡقُبُورِ وَحُصِّلَ مَا فِی ٱلصُّدُورِ إِنَّ رَبَّهُم بِهِمۡ یَوۡمَىِٕذࣲ لَّخَبِیرُۢ
U ime Allaha, Svemilosnog, Darivatelja milosti:
(1) Oh1 , bojni konji koji dahćući jure,
(2) izbijajući iskre vatrene,
(3) srljajući u napad zorom,
(4) dižući pri tim oblake prašine,
(5) jurišajući tako [slijepo] na svaku vojsku!2
(6) Uistinu, prema Uzdržavatelju svome čovjek je vrlo nezahvalan3 –
(7) a o tome, vidi, on [sām] svjedoči;
(8) jer, uistinu; on se vrlo strastveno predaje ljubavi prema imetku!
(9) A zar on ne zna da [će Posljednjeg dana,] kada sve što je u grobovima ustane i na vidjelo izađe,
(10) i sve što je [skriveno] u ljudskim srcima bude otrkriveno –
(11) da [će] toga Dana Uzdržavatelj njihov [pokazati da] je [On] uvijek sve o njima znao?!
_____________________________________________
1 Pošto se slijedeće rečenice odnose na paraboličnu, zamišljenu situaciju, čestica za zaklinjanje we se ovdje prikladnije prevodi sa “Oh”, umjesto “Razmišljaj”, što obično usvajam, ili kao zakletva “Tako mi”, koja se javlja kod većine drugih prijevoda.
2 Tj. zaslijepljeni oblacima prašine i ne znajući da li njihov napad smjera na prijatelja ili neprijatelja. Metaforička slika razvijena u gornjih pet ājeta je tijesno povezana s nastavkom iako tu vezu klasični muffesiri nisu nikada istakli. Riječ el’ādijāt nesumnjivo označava bojne konje, koje su Arapi od pamtivijeka koristili sve do srednjeg vijeka (ženski rod ove riječi je usljed činjenice da su oni, u pravilu, preferirali kobile u odnosu na pastuhe). Ali dok se konvencionalno objašnjenje temelji na pretpostavci da “bojni konji” ovdje simboliziraju borbu vjernika na Božijem Putu, i, prema tome, predstavljaju nešto vrlo preporučeno, ono uopće ne uzima u obzir nesklad između tako pozitivne slike i osude izražene u ājetima 6 i dalje, a da i ne govorimo o činjenici da takvo konvencionalno tumačenje ne pruža nikakvu logičku vezu između dvaju dijelova tē sūre. Ali pošto takva veza mora postojati, i pošto su ājeti 6-11 nesumnjivo osuđujući, moramo zaključiti da i prvih pet ājeta imaju isti – ili, barem, sličan karakter. Ovaj karakter postaje odmah očigledan ako se ogradimo od unaprijed zamišljenog pojma da je slika o “bojnim konjima” ovdje upotrijebljena u pohvalnom smislu. Ustvari, upravo suprotno je slučaj. Bez ikakve sumnje, “bojni konji” simboliziraju zabludjelu ljudsku dušu ili “Ja” – dušu lišenu svakog duhovnog usmjerenja, opsjednutu i nošenu svim vrstama krivih, sebičnih želja, dušu koja slijepo juriša naprijed, neometana savješću ili razumom, zaslijepljena oblacima prašine smučenih i smućujućih apetita, jurišajući u nerješive situacije i, prema tome, vlastito duhovno uništenje.
3 Tj. kad god se predaje svojim nagonima, simboliziranim bijesnim bojnim konjima u jurišu, on zaboravlja svoju odgovornost prema Njemu.
