Kada se osvrnemo malo na jezik plemenitog Kur'ana, uočićemo da je Uzvišeni Allah, dž.š., nadnaravno djelo Muhammeda, a.s., učinio upravo lingvističkom, jezičkom mu'džizom – nadnaravnim djelom koje je u stalnoj „potrebi“ za raciom, shvaćanjem i dubljim razmišljanjem. Pošto ova mu'džiza nije osjetilne naravi kao što je bio slučaj sa svim ostalim poslanicima, pronalazimo da se u toj njenoj lingvističkoj karakteristici krije važan test i ispit za čovjeka te njegovu kompetenciju, sposobnost, snagu i moć da razumijeva taj kur'anski govor bez upadanja u greške kojima bi ga neminovno vodilo (ono) njegovo redukcionističko razmišljanje i promišljanje o Časnome govoru. Vjernik nikada ne optužuje Allahov govor da vodi u zabludu, kao što je to slučaj sa političkim i medijskim govorom, nego on kao vjernik uvijek  kritikuje svoj, čovječiji razum i svoje pogrešno shvatanje jezika Kur'ana. To nije posljedica samo toga što je Kur'an Objava Allaha, dž.š., kojoj ne priliči laž u bilo kojem obliku i formi, nego zato što nas i sam Kur'an obavezuje sa dvije važne stvari:

1.     Naređuje nam da duboko razmišljamo o njegovim ajetima i o samome jeziku kako bi se udaljili i klonili mehanizma te brzoga shvatanja i razumijevanja kur'anskog jezika: „Pa zar oni neće da razmisle o Kur'anu, ili su na srcima katanci“ (47:24)

2.     Naređuje nam da zastanemo kod značenja kroz jedan holistički pristup ajetima, a ne da se „zadovoljavamo“ nepovezanošću i odvojenošću ajeta jednih od drugih. Takav cjeloviti pristup Kur'anu udaljava nas od redukcionizma koji je uobičajen za jezik. Zbog toga, i sam Kur'an kritikuje politeiste koji odvajaju ajete želeći tako druge odvesti u zabludu. Kaže Uzvišeni Allah dž.š.: „Kao što smo objavili djeliteljima, koji su Kur’an učinili odlomcima. Pa tako mi Gospodara tvog, sigurno ćemo ih sve pitati, o onom šta su radili“ (15:90-92)