Među dvanaest udžbenika iz oblasti tedžvidske nauke napisanih na bosanskome jeziku nalazi se i rukopis h. hafiza Asima-ef. Sirće. On je jedini kod nas pokušao definirati tedžvidska pravila kroz stihove. Radeći kao muderris kira'eta u Gazinoj medresi, stihove je arebicom pisao na tabli, a učenici su prepisivali. Da bi oblast tedžvida učenicima bila zanimljivija, h. hafiz Sirćo je na časovima stihove učio „mevludskom melodijom". Jedan od učenika h. hafiza Asima, Omer-ef. Štulanović sačuvao je ovaj Tedžvid i poklonio nam jedan primjerak, na čemu mu srdačno zahvaljujemo.

H. hafiz Asim-ef. Sirćo rođen je u Sarajevu 6. maja 1892. godine. Sin je hafiza Ahmed-Izzet-ef. Sirće, imama i muallima. Poslije mekteba i ruždije pohađao je Gazi Husrev-begovu Kuršumliju medresu, a uporedo i Darul-muallimin. Obje škole uspješno je završio 1917. godine. Hifz je završio pred svojim ocem, a kiraet (karija kiraeti seb'a) pred h. hafizom Asim-ef. Džafićem (1866 - 1921). Odmah po svršetku Darul-muallimina postavljen je za muallima u mektebu Buzadži hadži Hasanove džamije u Sarajevu. Odatle je 1921. godine premješten za prvog muallima i upravitelja ženskog mekteba u Hrvatinu. Godine 1925. premješten je u Gazi Husrev-begov mekteb kao treći muallim, da bi 1936. postao drugi muallim, a 1941. godine prvi muallim i upravitelj. Radio je u međuvremenu u Skender-pašinom mektebu na Nadkovačima kao muallim i upravitelj. Od 26. IX 1949. godine h. hafiz Sirćo je mudževvid u Gazi Husrev-begovoj medresi.

Uz muallimsku službu h. hafiz Asim-ef. Sirćo je obavljao i dužnost imama. U nekoliko navrata bio je imam Než-zade hadži Hasanove džamije u Dolu na Vratniku. Također je vršio imamsku dužnost u džamijama: hadži Durak, Kasap-zade hadži Ibrahimovoj i Gazi Ferhat-begovoj džamiji. Kada je preselio na Ahiret imam Gazi Husrev-begove džamije hafiz Hamdi ef. Berberović (1888 - 1934), h. hafiz Sirćo je postavljen za drugog imama ove džamije i tu dužnost obavlja do odlaska u penziju 31. XII 1965. godine. Tada prestaje predavati kira'et u Medresi. Prije postavljenja za imama u Begovoj džamiji, vršio je dužnost prvog mujezina ove džamije. Tu je dužnost naslijedio od svoga oca nakon njegovog preseljenja na Ahiret 1915. godine. Uz ove dužnosti, h. hafiz Asim je dugo godina bio muarrif, džuzhan i član Kolegija devrihana Gazi Husrev-begove džamije.

Rahmetli h. hafiz Asim-ef. Sirćo bio je "kavvi" hafiz, imao je i vrlo melodičan glas. Mukabelu je učio dugo godina u više sarajevskih džamija. Često je sam učio cijeli džuz, naročito na sehurskoj mukabeli. Kada je postao imam Gazi Husrev-begove džamije, nekoliko godina je poslije ikindije učio Kur'an, a.š., redom (uobičajeno ašere) i završavao hatmom poslije ikindije namaza. Tokom raznih svečanosti, posebno prilikom hafiskih dova, kao kurra' hafiz učio bi ašere na "vedžhove". Pred njim su hifz završili sljedeći hafizi: h. hafiz Mustafa-ef. Sahačić, hafiz Mahmud-ef. Moranjkić, hafiz Ramiz-ef. Jusufović, hafiza Fikreta h. Tvico, rođena Kalajdžisalihović.

H. hafiz Asim-ef. Sirćo bio je aktivan i kao društveni radnik. U staleškim društvima obavljao je razne dužnosti. U Udruženju imama i muallima biran je nekoliko godina u Upravni odbor, u El-Hidaji, organizaciji Ilmijje biran je u Glavni odbor i u Sarajevski sreski odbor. Biran je i u Odbor Udruženja ilmijje u SR Bosni i Hercegovini.

Kao dobar i iskusan muallim bivao je nekoliko puta član raznih anketa koje su imale zadatak da prouče i ponude nove metode za usavršavanje i unapređenje osnovne vjerske nastave kao i izučavanje kur'anskog pisma u novim uvjetima. H. hafiz Sirćo vršio je nadzor nad štampanjem Mushafa u nakladi Vakufske direkcije u Sarajevu. Izvršio je i obimne ispravke u Mushafu, koji je štampala u svojoj nakladi Prva muslimanska nakladna knjižara M. B. Kalajdžića.

H. hafiz Asim-ef. preselio je na Ahiret 23. oktobra 1970. godine, a ukopan je u mezaristanu Bare u Sarajevu.

Rukopisu Tedžvida h. hafiza Sirće posvećujemo posebnu pažnju radi njegovog metodološkog pristupa ovoj tematici. Ne ulazeći u poetsku vrijednost stihova, značajno je istaći da je hfz. Sirćo naš jedini karija koji je pokušao na bosanskome jeziku, u stihovnoj formi objasniti tedžvidsku znanost i njen značaj. Ovaj Tedžvid, s obzirom na vrijeme u kojem je nastao, pisan je jezikom koji sadrži mnoštvo arhaičnih riječi koje danas nisu normirane u pravopisu. Tako npr. koriste se sljedeći izrazi: jerbo, pravno, napisat, ondar, nekijem, drukče, tegleća, naški, tude, itd.

Tedžvid h. hafiza Sirće ima sljedeće karakteristike:

1. sadrži devedeset i sedam stihova;
2. večina ih je napisana u jedanaestercu, a poneki stih i u desetercu; 
3. rad je napisan po Asimovom kira'etu i Hafsovom rivajetu;
4. stručni termini su upotrijebljeni izvorno, na arapskome jeziku, a prilikom njihovog objašnjavanja pisac koristi i turcizme kao što su: ustun, esre, otro itd.;
5. ritam i zvuk stiha podređeni su preciznosti u definiranju tedžvidskih pravila;
6. neki stihovi su tematski, sadržajno i poetski povezani tako da se mogu posmatrati i analizirati isključivo kao jedna cjelina;
7. nedostaje nekoliko stihova o tri vrste asimilacije (asimilacija srodnih, bliskih i istih konsonanata).

Djelo Asima-ef. Sirće, poput ostalih djela ove vrste, nastoji na jednome mjestu objediniti i sadržajno uobliciti tedžvidska pravila popraćena velikim brojem primjera.

U nekoliko početnih stihova objašnjava se važnost pravilnog učenja Kur'ana, a.š. Nakon toga dat je potpun prikaz arapskog alfabeta uz oznake za kratke i duge vokale. Osnovna dužina i vrste izvedenih dužina objašnjene su u nekoliko narednih stihova. U sklopu toga obrađeni su: medd muttasil, medd munfasil, medd lazim, medd arid i medd lin. Tenvin i nun sakin pojašnjeni su unutar navedenih pravila. Poslije slijedi detaljna obrada pravila: izhar, ihfa', iklab i idgami. Pravila o stajanju na određenim mjestima i riječima dolaze pri kraju, dok se na kraju rada daje pregled ishodišta svih glasova.

TEDŽVID U STIHOVIMA

1. Ko god hoće pravo Kur'an učiti,

treba tedžvid bar ovaj proučiti.

2. Tedžvid je nauka koja kazuje

kako se gdje koji harf izrazuje,

3. i da treba na nekijem mjestima

drukče učit' neg' što je u pismima.

Izučavati tedžvidska pravila ja kolektivna dužnost muslimana (fard kifaje). U svakoj generaciji mora biti skupina koja će se baviti ovom naukom. Učiti Kur'an, a.š., po pravilima tedžvidske znanosti je dužnost svakog pojedinca (fard 'ajn), bilo da uči cijeli Kur'an, a.š., suru ili jedan ajet. Tedžvid izučava artikulaciju glasova, pauzalne forme i fonetske promjene koje nastaju usljed različitih akustičkih svojstava pojedinih glasova. Imajući u vidu karakteristike mushafskog pravopisa, neke riječi se izgovaraju drugačije nego što su napisane.

4. Arapskije svega ima harfova

dvadeset i osam raznih glasova.

5. Muteharrik ili sakin svaki harf

može biti, iznimka je sam' elif.

6. Muteharrik harf je onaj na kojem

bude otro ili esre il' ustun.

7. Sakin harf je na kom ne bude ništa

ili na njem bude tešdid il' tutar.

8. Sakin harf je na kom nema otrota

niti medda, ustuna ni esreta.

U prethodnim stihovima h. hafiz Sirćo govori o broju kur'anskih konsonanata i njihovoj vokalizaciji koristeci pritom turske termine: otro (damma), esre (kesra), ustun (fetha) i tutar (sukun).

9. Od harfova tegleća su samo tri;

vav, ja, elif - to su harfi meddovi.

10. Vav harfi medd biće kad je sakin vav

a otroli harf viš njega nekakav.

11. Je harfi medd biva kad je esreli,

harf po više sakin je taj, kao "li"

12. Vav i je k'o harfi meddi mogu bit

zamišljeni pa ih treba proučit.

13. Primjerice "kavluhu", "bi iznihi"

ili k'o što: "Indehu", "min ‘ilmihi".

14. Elif vazda harfi medd je jerbo je

vazda sakin, a ustunli viš' njeg je.

15. Elif kad je muteharrik treba znat

da je hemze makar pravno napisat.

U Tedžvidu se navode vrste osnovne dužine koje se ortografski obilježavaju glasovima: elif, vav i ja (hurufu-l-medd). H. hfz. Asim navodi primjere i detaljnije govori o kontaktnoj dužini (meddu-s-sila), odnosno o artikulaciji spojene lične zamjenice h:

16. Harfi medd se oteže ondar

kad je za njim hemze, tešdid il tutar.

17. Po tom uzroka teglenju je dva

hemze, sukun - to su sebeb medda dva.

18. Iza harfi medda ako ne ima

sebeb medda ko u riječi "utina",

19. Meddi tabi'ina to će onda bit;

samo jedan elif treba ga teglit.

20. Jedan elif - u tedžvidu to je reć

kolik' što se može jedan prst podić.

21. Dođe l' iza harfi medda sebeb medd,

neposredno treba bit uz harfi medd.

Vokali osnovne dužine artikuliraju se vremenski onoliko koliko se može podići kažiprst. Ukoliko poslije dugih vokala bude hemze ili sukun, osnovna dužina prelazi u izvedenu dužinu, odnosno vokali se pri artikulaciji produžavaju. Sukun kao uzročnik može biti vidljiv kao u primjeru al-ane, zatim skriven kao što je u kur'anskim siglama i transformiran u tešdidu kao u primjeru hadždžuke.

22. Pa kad bude hemze kao sebeb medd

u riječi u kojoj i harfi medd,

23. a najlakše to se po tom poznaje

sebeb medd hemze krivo ako je.

24. Meddi muttasil ćeš tome meddu reć.

Primjerice: džae, džie, sue - riječ.

25. Meddi muttasil se mora tegliti;

to je reći vadžib ga je tegliti.

26. Četiri elifa - jer ga toliko

svi imami otegoše jednako.

27. Kada u jednoj riječi bude harfi medd,

a u drugoj hemze pravo sebeb medd,

28. tom će meddu reći meddi munfasil

Primjerice: ja ejjuha infesil.

29. Mi hafsovci tegliti ga možemo

četiri elifa, ali trebamo

30. znat da n'jesu svi imami toliko

teglili ga Asim i Hafs koliko.

U gornjim stihovima h. hfz. Sirćo objašnjava spojenu (muttasil) i rastavljenu (munfasil) izvedenu dužinu. Prva vremenski traje koliko se može artikulirati šest hareketa, a ne četiri elifa kako se kaže u stihu, dok druga dužina traje vremenski dva, četiri ili šest hareketa. Spojenu dužinu je obavezno produžiti koliko je precizirano (vudžub), dok se rastavljena može skratiti na dva harekata (dževaz).

31. Na dvoje se opet dijeli sukun;

Lazim - stalan, 'arid - nestalan sukun

32. Sukun lazim ili stalan tad će bit

kad na harfu bude tutar ili tešdid

33. Sukun ‘arid il'nestalan rekne se

muteharrik harf koji je, ali se

34. na njem stane pa on tako postane

ko harf sakin, hareketa nestane

35. Stalan sukun iza harfi medda kad

dođe, pazi, meddi lazim biće tad.

36. Primjerice: te'murunni, ili kaf

kao mim, sin, kaf u Ha Mim, ‘Ajn, Sin Kaf

37. Harfi lin su je il' vav tutarli

samo kad je prije njiha ustunli

38. Bude l' iza njiha sebeb medd sukun,

ondar će se tome reći meddi lin

39. Primjerice: ‘ajin u Ha Mim ‘Ajin Sin Kaf,

ili ko vav u Ve amenehum min havuf.

40. Meddi lin se ne mora otegnuti,

do dva elifa se može tegliti

U prethodnim stihovima govori se o stalnom i nestalnom sakinu kao uzročniku izvedenih dužina: stalnoj (lazim), nestalnoj ('arid) i poluvokalnoj (lin) dužini. Stalnu dužinu je vremenski obavezno produžavati koliko se može artikulirati šest hareketa (luzum), dok se ostale dvije mogu vremenski skratiti i na dva hareketa (dževaz).

41. Sakin nun je nun tutarli ko u min,

još zapamti čemu se rekne tenvin.

42. Dva ustuna, dva esreta tenvin je;

isto tako dva otrota tenvin je.

43. Sakin nuna i tenvina treba ti

vazda podjednako izgovarati.

44. Primjerice: sa tenvinom ehadun

izgovorit kao s nunom ehadun.

45. Sakin nun i tenvin svagdje neće se

otvoreno izgovarat, nego se

46. negdje jasno, negdje muklo govore,

a negdje se u mima pretvore.

47. Negdje opet treba da se uklope

u harfove što iza njih dolaze.

Da bi mogao objasniti sljedeću oblast u kojoj se govori o fonetskim i akustičkim promjenama, h. hfz. Sirćo objašnjava ukratko sukun i tenvin koji zauzimaju centralnu poziciju u više tedžvidskih pravila. Nekada se ovi glasovi sasvim jasno izgovaraju, u drugim situacijama se asimiliraju, akustički skrivaju u svome artikulacionom centru ili se zamjenjuju nekim drugim glasom.

48. Sakin nun i tenvin jasno kada se

Izgovore, izhar tome rekne se.

49. Biće izhar kada dođe iza njih

koji bilo od šest harfova ovih:

50. hemze, ha, ha, ili ajin, gajin ili ha;

to su prvi harfi riječi oviha:

51. ehadun, hajjun, ‘azimun, halikun,

gafurun, hadin, na primjer: munhitun.

Govoreći o potpunoj artikulaciji nun sakina i tenvina, h. hfz. Asim definira izhar navodeći sintagmu od šest riječi u kojima prvi glasovi pripadaju skupini grlenih konsonanata (el-hurufu-l-halkijje). Zbog udaljenosti artikulacionih centara između grlenih glasova i nun sakina i tenvina, fonetske i akustičke promjene u ovom slučaju nisu moguće te se primjenjuje pravilo izhara.

52. Kada muklo sakin nun ili tenvin se

izgovara, ihfa' tome rekne se.

53. Biće ihfa' kada dođe iza njih

jedan od petnaest harfova ovih

54. što ih s prva svaka ova riječ ima:

sif, za sena, džude, šahsin, kad, sema,

55. kerema, da', zalimen, zid, tuka,

dum, taliben, fetera, na primjer: entum.

56. Pretvaranje sakin nuna u mima

i pretvaranje tenvina u mima.

57. Tome u tedžvidu rekne se iklab;

kad je iza njha ba, biće iklab.

58. Primjerice: min ba'du, lejunbezenn

izgovorit: mimba'du, lejumbezenn.

U gornjim stihovima govori se o akustičkom skrivanju artikulacionog centra nun sakina i tenvina i njihovoj produženoj nazalizaciji (ihfa' i gunna) kada budu ispred petnaest konsonanata koji su spomenuti u sintagmi sadržanoj od petnaest riječi. Osim ihfa'a, uz navođenje primjera definiran je i iklab, odnosno akustička preobrazba nun sakina i tenvina.

59. Sakin nuna il' tenvina uklopit

u neke harfove, to će idgam.

60. Idgam biva kada dođe iza njh

jedan od ler - jemnu šest harfa ovih.

61. Dođe l' koji harf od jemnu, tad će bit

idgam me'al gunneh, naški to će rijet

62. uklopiti i naglasiti kroz nos,

jer se rekne gunneh neglasno kroz nos.

63. Primjerice: ve men ja'mel, min mesed

izgovorit: ve mejja'mel, mimmesed

64. Sakin nun se ne uklapa samo tad

s vavom il' sa jetom zajedno bude l' kad.

65. U jednoj riječi tada neće bit

idgam me'al gunneh, neg će izhar bit.

66. Primjerice ko: ‘anvanu, kinvanun

‘unvanun, dunja, bunjanun, sinvanun

Tedžvid izučava i asimilaciju glasova. U navedenim stihovima  definira se asimilacija s nazalizacijom (idgam me'a-l-gunne, češće  je u upotrebi termin idgam bi gunne). Značajno je da h. hfz. Sirćo naglašava da asimilacija nije moguća ukoliko u jednoj riječi poslije nun sakina budu v ili j kao u primjerima: dunja, kinvanun, sinvanun i sl. Ukoliko bi se u ovim primjerima primijenilo pravilo asimilacije, riječi bi izgubile ili promijenile svoje značenje. Zato je neophodno nun sakin precizno i putpuno artikulirati (izhar mutlak). Riječi 'anvanu i 'unvanun, spomenute u 66. stihu ne nalaze se u Kur'anu a.š.

67. Dođe l'koji harf od ler, tad će bit

idgam bila gunneh, naški to će rijet.

68. Sakin nuna il tenvina uklopit'

u lam ili ra, bez naglaska proučit.

69. Kao meta'an lekum, min rabbikum,

uči: meta'allekum, mirrabikum.

U prethodna tri stiha govori se o asimilaciji bez nazalizacije (idgam bila gunne, češće  je u upotrebi naziv idgam bi gajri gunne). Idgam bi gunne vremenski traje koliko se mogu artikulirati dva hareketa, dok druga vrsta asimilacije (bi gajri gunne) traje koliko se može artikulirati jedno hareke (kratki vokal).

70. Mim kada je sakin, osim elifa

može doći prije svakoga harfa.

71. Sakin mima na troje je izgovor

kao ihfa', ili idgam il' izhar.

72. Biće ihfa', to jest ukriće se mim

dođe l' ba iza njega, kao: em bihim.

73. Idgam mislejn me'al gunneh će bit,

to jest: naglaskom mimove uklopit.

74. Kada dođe iza sakin mima mim,

kao: alejhim me'ahum mustekim,

75. izhar će se mim učiti kada je

koji drugi harf iza njeg, ali je

76. nužno pazit kad su za njim vav il' fa

da se ne bi proučilo k'o ihfa.

77. Primjerice: kum fe enzir, lem jelid;

emvaluhum ve hum fihim lem jedžid.

H. hfz. Asim precizno govori i o poziciji mim sakina koji se nekada asimilira (idgam mislejn me'a-l-gunne, češće  je u upotrebi naziv idgam mislejn sagir), ili se akustički preobražava (ihfa'u-š-šefevijj), a najčešće  se mim sakin jasno artikulira (izharu-š-šefevijj). U 76. stihu posebno se upozorava na preciznost artikulacije konsonanata vav i fa kako ne bi došlo do produžene nazalizacije.

78. Kad se hoće učeći predahnuti

na svakom se mjestu može zastati.

79. Ja kad nema znaka gdje se zastaje,

tad se opet iz višeg počinje.

80. Svakog ajeta na kraju treba stat

osim kad je na njem znak la napisat:

81. Treba stati gdje god bude ta il' mim;

stat je bolje nego priječi gdje je džim.

82. Gdje znak za priječ je bolje nego stat;

gdje je sad kad predahneš neš povraćat.

83. La gdje bude, tude zastat ne treba;

ako se predahne, povraćati treba.

84. Većinom kurrai staju gdje je kaf;

i ondi je bolje stat gdje je kif.

U prethodnim stihovima govori se o dijakritičkim znakovima koji se nalaze u mushafima štampanim u Turskoj. Dijakritički znakovi su nastali idžtihadom i imaju različita značenja. Da bi smo ih razumjeli, na kraju mushafa iz koga učimo treba pogledati dodatna objašnjenja.

85. Kad se staje, gledaće se zadnji harf

il' je sakin ili muteharrik harf.

86. Bude l' sakin kad se stane proučit

kao što je napisat, glas pospustit.

87. A ako je muteharrik zadnji harf,

proučit' ga k'o tutarli da je harf

88. osim kad su dva ustuna s elifom

ili s' jetom, tad se tegli s' elifom.

89. Primjerice kao huden, ehaden;

kad se staje, učit huda, ehada.

90. Na okruglom tetu kad se predahne,

vazda će se proučiti kao ha.

91. Kao što je humezetin, lumezetin,

kad bi stao: humezeh, lumezeh.

Pauzalna i početna forma (vakf i ibtida') su sastavni dio definicije Tedžvida. H. hfz. Asim iznosi samo najznačajnija pravila kao što su pauziranje na tenvinu an, en>a i na okruglom t>h. Da bi izlaganje bilo jasnije, u stihovima su navedeni i primjeri.

92. Sa sred jezika mahredž šin, ja,

datov uz kutnjake, lamov niže je.

93. Nun izlazi tačno sa vrh jezika;

ra je prema, samo s leđa jezika.

94. Ta, dal i te s'dna gornjih sjekutića;

sad, zi i sin s'vrha donjih sjekutića.

95. S' vrha gornjih sjekutića za, zal i se;

deset jezičnih mahredža svrši se.

96. S'vrha gornjih sjekutića i za donje

usnice iznutra mahredž fatov je.

97. Između donjih usnica vav, be i mim;

gunneh kroz nos za tešdidli nun i mim.

Na kraju ovog Tedžvida govori se o artikulacionim centrima i mjestu artikulacije pojedinih glasova. U ovom rukopisu nedostaju stihovi o tri tedžvidska pravila: asimilacija prema srodnosti glasova (idgam mutedžanisejn), prema bliskosti akustičkih svojstava (idgam mutekaribejn) i asimilacija istih glasova (idgam mutemasilejn). H. hfz. Sirćo je bez sumnje diktirao svojim učenicima stihove i o spomenutim pravilima, ali su oni, nažalost, izgubljeni.